Bor (Slađana VDT, Ist media) Deana Jovanović u Boru je provela trinaest meseci, i sada u Mančesteru u Velikoj Britaniji, radi na svom doktoratu o post-socijalističkim transformacijama svakodnevnog života u Boru. Razgovarali smo sa njom o datoj temi i njenom ličnom doživljaju i poimanju prošlosti i sadašnjosti Bora.
PHOTO: Marija Danić
Odakle ideja da Bor bude tema tvog doktorata?
Mediji su dosta doprineli da se zainteresujem za taj grad. U vreme kada sam tražila pogodno mesto u kome ću da “lociram” svoja teorijska pitanja, stizale su, s jedne strane, vesti o posledicama recesije i o krizi u koju je upala globalna ekonomija. S druge strane, u medijima se u isto vreme moglo čuti o tome kako Bor doprinosi usponu nacionalne ekonomije i kako se životni standard u tom gradu povećao. To mi je bilo veoma interesantno. Moj izbor je “pao” na Bor i zbog svoje fascinantne istorije, kao i zbog socio-ekonomske i političke dinamike koja je vrlo zanimljiva. Takođe, postoji i taj lični, estetski momenat – imam veliku strast prema industrijskim pejzažima i smatram ih veoma zanimljivim. Medjutim, od te teme sam kasnije malo poodmakla u drugom pravcu, kako sam učila o problemima i temama na koje su me upućivali sami Borani.
Deana Jovanović rođena je u Beogradu, gde je na odseku za etnologiju i antropologiju,
završila visoko školovanje na Filozofskom fakultetu Univerzieta u Beogradu.
Usavršavanje nastavlja u inostranstvu, gde pohađa dva master programa iz rodnih
i ženskih studija na fakultetu u Utrehtu (Holandija), a zatim i u Halu (Velika
Britanija). Trenutno se nalazi na trećoj godini doktorskih studija odeljenja za
socijalnu antropologiju na Univerzitetu u Mančesteru (Velika Britanija). U svom
doktoratu analiziraće različite prakse, interpretacije i ideje ljudi o post-socijalističkim transformacijama svakodnevnog života u Boru.
Na koji način ti je život u Boru pomogao u istraživačkom radu?
Vrlo često mnogi moji poznanici i prijatelji su reagovali sa nevericom da ću ja “hej, živeti tamo”, to jest da ću zapravo provesti sve svoje vreme u tom gradu. Ta njihova reakcija, mislim, da više govori o nekoj imaginativnoj geografiji ljudi, i o slikama koje drugi imaju o nekim tamo Drugima. Time se, izmedju ostalog, ja i bavim. Antropologija jeste nauka koja se zasniva na dugoročnom boravku u zajednici koju proučavaš. To znači da postajete član lokalne zajednice, i od ljudi “učite” o stvarima koje vas interesuju. Pokušavate da razumete stvari, grad, život, onako kako ih sami ljudi vide. Samo smeštanje u zajednicu je bio najvažniji moment u mom istraživanju, i bogami, najteži! Nadam se da sam uspela da shvatim lokalnu zajednicu, ljude sa kojima sam radila. Ponekad mi se čini, kao što i svi udžbenici o etnografiji kažu, da sam mogla bolje, ili da sam više “uzela” nego što sam mogla da uzvratim.
Kako vidiš Bor pedesetih-šesdesetih godina, kada se grad izgradio kao industrijski i “rudarski gigant”, i šta se to najviše promenilo u odnosu na Bor danas?
Promenio se čitav vrednosno, kulturno-društveni okvir, koji je usko povezan sa slomom prethodnog ekonomskog i političkog sistema. Radnici su učestvovali u jednom sistemu gde su radili u firmama koje su bile u društvenom vlasništvu, baš kao i “rudarski gigant”, te su njima upravljali putem sistema samoupravljanja. Iako neke studije i iskustva ljudi govore o tome da je praksa bila daleko od idealnog, danas je situacija ipak sasvim drugačija. Ono što se možda nije promenilo je konstantna potreba ljudi da od države traže za sebe mnoge stvari, u težnji da nastave da žive normalno, ili da “preguraju”. Medjutim, ono što je očigledno, je da zapravo i dalje država “stoji” iza “rudarskog giganta”, kao što je i tada “stajala” ali pod nekim različitim političko-finansijskim aranžmanima.
Zbog toga što je Bor pretrpeo veoma tešku krizu (ili krize), i kako su se mnogobrojne firme na vrlo loš način privatizovale, deo nekadašnje radničke klase, koja je ipak uživala neke privilegije i osećla da ima sigurnu budućnost, je ostala na udaru. Te posledice se osećaju i danas u Boru. Taj osećaj gubitka – odredjenih zaštita, privilegije i onoga što bi životi tih istih ljudi mogli da budu u nekoj drugoj budućnosti koja se nije ostvarila – je veoma bitan i prisutan i važan za razumevanje današnjeg iskustva života u Boru.
Mislim da procesi koji se dešavaju u Boru mogu da nam mnogo toga kažu o kapitalističkim formama koje postoje i razvijaju se kao takve, više nego što bi one trebalo da se posmatraju kao jedna od kapitalističkih “balkanskih” verzija.
Opiši u kratkim crtama borski mentalitet, onako kako ga ti vidiš. Kako to rudarska industrija oblikuje čoveka?
Ne verujem da postoji takva stvar kao što je mentalitet – taj minimalni zajednički sadržilac koji dele svi stanovnici jednog grada ili države. Ne verujem ni to da postoji neka biološka datost i predispozicija koja može da utiče na uniformnost ponašanja ili univerzalnost nekih kulturnih i društvenih praksi, ponašanja, osećanja itd. Kao što ne verujem u postojanje nekog “srpskog” mentaliteta, tako ne verujem ni da postoji i “borski”. Ali, kao antropološkinju, mene bi zanimalo – šta je ono što “lokalci” misle da je njihov mentalitet. Više volim da pričam o tome kako je, na primer, rudarska industrija oblikovala ne samo ljude, već i grad, i odredjene poglede na svet, način života, navike i kako ona utiče na, na primer, podelu rada u kući, kako se Borani reprezentuju “Drugima” itd.
Medjutim, kada vam neko kaže u Boru da se “sve ne zna”, ja ovo vrlo ozbiljno uzimam u razmatranje. U kontekstu nepredvidivosti i fragilnosti koji su često deo svakodnevnog života, uključujući i ideju o neprevidivosti vrednosti bakra na svetskom tržištu i njegove iscrpljivosti od koje zavisi budućnost u kojoj bi možda, ali samo možda, moglo da se “nešto zna”.
Kakva je uloga žene, a kakva muškarca u industrijskom okruženju Bora?
Veliki deo mojih sagovornika su bile žene. To je, u neku ruku, bio moj izbor. Prvenstveno politički izbor – mislim da je veoma bitno dati prostora ženama i njihovom društvenom položaju. Takodje, mislim da sam odnose poverenja, koji su veoma važni za uspeh etnografskog rada, uspela da bolje izgradim sa ženama. Što možda i jeste podatak sam za sebe.
Deana Jovanović: Najveći poslodavac u gradu, RTB kompanija, na primer, i dalje zapošljava mnogo manji broj žena nego muškaraca i šanse (kako god se one dobijale) za dobijanje iste vrste posla u toj kompaniji, koje vrlo lako mogu da rade i muškarci i žene, češće ide u korist više muškarcima. U pitanju je naravno nejednakost zasnovana na društvenim, a ne biološki zasnovanim ulogama.
Šta su razlike u tvojoj subjektivnoj i objektivno-naučnoj percepciji ovog grada?
Ne mislim da postoji tako nešto kao što je objektivnost, ali mislim da postoji znanje koje je proverivo i u kome je jasno odakle dolazi i ko ga proizvodi. U ovom slučaju veoma je relevantno i moje iskustvo i moja lična percepcija. Na kraju krajeva, ne možeš pobeći nikad od sebe. Moramo znati da znanje treba da nastane sa ljudima koje proučavamo. Volim to tako da gledam, i smatram da se time objektivnost povećava. Svesna sam da će moja reč ili zaključak ostati poslednji. To je ta neminovnost i nejednakost moći koja je očigledna od samog starta kada istraživač ili istraživačica stupe na svoj “teren”. No, uvek sam za to da se naučni zaključci i rezultati pregovaraju – pitanje je, dakle, šta je i za koga prava “istina” (jer nje nema same po sebi, ona se društvenim mehanizmima stvara). Mislim, da u tim pregovorima leži znanje o društvu i ljudima, kao i odnosima moći.
Šta su ti najjači utisci iz tvog iskustva sa ovog projekta?
Najjači utisci su bili trenutak kada sam došla u Bor i kada sam se, nakon trinaest meseci, ponovo vratila, trkom prolazeći kroz moj rodni grad, u drugačiji život, u Mančester. Prvi trenutak je trenutak apsolutnog nepoznavanja i iskustvo nepripadanja, koji je bio uzbudljiv ali i pomalo zbunjujuć. A povratak je trenutak odvajanja od života koji je postao vezan za ljude i moj život u Boru. Taj moment je bio dosta emotivan.
Oba imaju jedno zajedničko – anksioznost. U prvom slučaju – pitala sam se da li ću umeti da nadjem svoje mesto, da uradim dobro moj posao itd. U drugom je – ono što se sada pitam – da li ću uspeti da napišem relevantnu studiju od prikupljenog materijala, što je veoma kompleksan i odgovoran zadatak.